Sjecam se da sam se probudila prilicno rano.
Kako se vrijeme za polazak u skolu priblizavalo, ja sam bila sve nestrpljivija, jer… niko nije dolazio. Cujem otkucaje sata.
Vec sam trebala poci. Ali i dalje niko ne dolazi.
Ne sjecam se zvukova. Mozda je bilo tiho, kako dolici i toj teskoj atmosferi… ne sjecam se.
Odavno sam trebala poci.
Ustajem i oblacim se.
Sjecam se blijedozute haljinice sa velikom bijelom kragnom opsivenom svijetlo plavim koncem i kopcanjem naprijed. Mislim da je jos negdje ima… nisam sigurna…
Sjecam se ruksaka koji mi je kupljen nakon puno kmekanja za istim, sjecam se da sam pogledala da li je sve unutra i sjecam se, tacno se sjecam, tog zvuka otvaranja vrata… i tisine… i pogleda roditelja. I onog "Danas nema skole…"
Onda se ne sjecam.
Sjecam se kasnije praznog stana.
Ne znam gdje su moji bili, mislim da je mama krenula na proteste ali da su se ubrzo ona i prijateljica vratile…
Tata gdje je bio… ne pamtim. Mogao je biti na protestima, mogao je biti u bolnici, u vojsci… kuci nije bio.
Ni sestre se ne sjecam. Vjerovatno se igrala negdje u svom cosku… ne znam.
Znam da sam ja okretala neki broj na kojem su pricali viceve… onaj crveni telefon i taj broj… da li iz straha (nije me bilo strah, ali… nekako, kao da me su ta napetost i samoca gusile) ili iz zabave… toga se ne sjecam.
Kao ni onog poslije toga.
Pucnjave… panike… povratka roditelja…
Znam samo da smo nakon maminog povratka dan provele gledajuci "Valter brani Sarajevo." I da mi to vrijeme u sjecanju se cini dugo… jako dugo… I da i danas, kad cujem zvuke te serije… glava ponovo ratuje… Dok mojoj majci, u sili strasnijih sjecanja, to sjecanje nista ne znaci… ona bi "Valter brani Sarajevo" mogla gledati iznova i iznova dan za danom.
Onda se ponovo niceg ne sjecam…
Tog dana zadnji put sam vidjela moju baku.
Ostali smo na dva kraja svijeta, prepolovljeni po sred srca.
To je zadnji dan mog djetinjstva.
Ostatak zivota je sagradjen iz nekih dijelova. Koji se tako tesko sklapaju. I svi teze toj puzli, tom dijelu mene koji nedostaje.
Danas, sutra… danima ce nas "bombardovati" sjecanjima. Reportera, uvazenih mislioca, "intelektualaca" i analiticara, politicara… velikih ljudi sa velikim sjecanjima.
Za mala… odavno niko ne pita.
Za "male"… odavno nikog nije briga.
Sem nas samih… koji se tako, ponekad, sjetimo Sarajeva, sjetimo njih, vise od 11 541 koji vise nema, sjetimo nas, kojih… kao da nema.
Sarajevo, sjecas li se Sarajeva?
“male” duse su uvijek male, izgube se u masi, drugih …