… sinoc nisam oka sklopila.
Zapravo, noc sam provela sklupcana u cosku jecajuci na svaki blijesak. I drscuci na svaki zvuk paranja neba.
Naime, ja se jako bojim grmljavine. Ali bas… jako.
Cudno za nekog ko dolazi iz grada u kojem kisa stalno pada.
Razumljivo za nekog ko dolazi iz grada u kojem je, ne tako davno, zvuk "grmljavine" imao sasvim drugo znacenje.
Uglavnom, ludo, ne ludo… ja se bojim.
Jako.
A sinoc je nebo bas odlucilo da se srusi na svijet. I da ga potopi.
Tako da sam noc provela skupljena, sa prasnjavim zecom u rukama i nabijenim slusalicama u usima osluskujuci svaki gruh granate… grmljavine… osluskujuci srce sto preskace (teta doktorice sad vjerujem u tu aritmiju) i cekajuci da se nebo smiluje i da mi dozvoli da sklopim oci makar na tren… Mada, ni san ne prestavlja sigurno utociste…
A da… prasnjavi zec…
Nekad, davno, malo nakon rodjenja, jedan tata, kokuzni doktor na odsluzenju vojnog roka, kupio je kci malog okruglog futrovanog zeca.
Zec od tada putuje u koferima, zguran se seli sa tacke A na tacku B ka tacki C, sjedi na policama cekajuci da ga se zgrabi, kao posljednju amajliju utjehe…
Zec je moja dekica… kojoj i dalje vjerujem.
I ti snovi… Sanjate li vi?
Ja sam profesionalac u sanjanju. Sanjam… o kako samo sanjam. Lijepo, ruzno, iscaseno, sareno, zakovrnuto, slatko, sasavo, naopako, puzlasto, obicno, bijelo…
Ja sam tvornica snova.
Razliciti svjetovi se preplicu u mojim nocima, dok noge "u snu" skakucu od radosti, ili dok me ne izguraju iz kreveta svojim namcorastim planovima.
Snovi i ja smo prijatelji. Dovoljno je 15min i… eto nas zajedno. Toliki smo prijatelji da je druga strana dozvolila da bude kontrolirana od strane moje malenkosti… da mi dozvoljava da se "trznem" kad postanu zlocasti, da ih "produzim" kad su slatki…
Tako da i ja vjerujem njima. I vise se ne borim za "miran san".
Jer, dati sve te svjetove, zivote i boje za crnilo koje vide oni koji "spavaju k'o zaklani" (mati, konstrukcije!)… a-a… na to ne pristajem.
Ali… ja sanjam i kada sam budna. Zapravo, sanjarim.
U stanju sam totalno se "iskljuciti iz svijeta" i prebaciti u neki drugi, moj svijet.
U kome smo se toliko puta posvadjali sa ljudima pred kojima smo u "stvarnosti" bili mirni, smekali sa onima pored kojih bi mirno prosli, isplanirali puteve koje bi kasnije odbacili, izivjeli zivote koje u stvarnosti nikad ili ne bi htjeli ili nismo mogli prozivjeti.
Moj alternativno svijet.
Koji daje snagu za stvarni.
Nekad sam mislila da… to nije normalno.
Nekad su mi i rekli da to nije normalno.
Onda sam naucila da… ne postoji "normalno".
I da ja i onako nisam normalna.
Tako da svjesno biram nenormalno.
Na kraju… ima jos jedna oaza u kojoj plivam.
Valovi, sum vode, potok, more, rijeka, jezero… cesma.
Postoji posebna veza izmedju nas.
Voda!
Smiruje. Ispunjava. Tece.
Eto… otkrila sam vam tajnu. Otkrila sam vam tajne…
Sad odoh da spavam… dok kisa rumori… i dok se zvuk grmljavine… granata… opet ne prolomi…
PS: Eksperiment iz predhodnog posta je ugrozen odmah prvi dan… otisao "nam" je punjac za laptop… i kesirali smo 50eu za punjac za laptop?!
Tako da… fakticki… prekrsili smo pravilo da nema kupovine.
Ali, nefakticki… mimo punjaca (koji je poput hljeba i vode, zar ne?!) nismo kupili… nista!
Ni super ves na snizenju, ni divne cipelice, prosetali smo kroz knizaru kao kroz automehanicarsku radnju i odoljeli smo i sampitama i krempitama koje u cudu ugledasmo i sarenim "sokicima" tog predivnog dana na plazi.
Sto, fakticki znaci da eksperiment i dalje traje. 🙂
sad će i sunce 🙂
eh sad svasta si moja crvenkapice napisale, a nisi spomenula “vuka”..ja se bojim stjesnjenih mjesta i podruma, dosta ih mi bilo u ratu, voljela bih jedne cipele za proljece ali nema, kipih kucu i posta siromasna 🙁
a za snove …. i ja lutam svugdje … mozda se i sretnemo 😉