Eksperiment

Ovdje se kriza moze sjeci nozem.
Ovdje se upada u anksioznost samo tako.
Ovdje je buducnost tako neizvjesna da te tjera da preispitujes svoju.
Ovdje…

Mladi masovno odlaze. Komoda je od djevojke u Brazilu, lampa od para na Tajlandu, cimera pakujemo za Peru…
Mladi su masovno nezaposleni. Bilo kakva potraga za poslom osudjena je na mogucnost "volonterskog" rada (sto se mene tice ja sam se navolontirala za cijeli zivot), gdje "jadni", "ugrozeni" poslodavac vam daje radno mjesto, ali ne i platu. Za nju se snadjite negdje drugdje. I to po mogucnosti van radnog vremena.
Mladi su masovno nezadovoljni. Naravno. Ali za razliku od drugdje, ovdje to nezadovoljstvo ima svoj ventil. I ne, ne govorim o paljenju kontejnera i lupanju izloga, o huliganstvu i vandalizmu, ne mislim cak ni na okupljanja i proteste. Govorim o dijeljenju, o solidarnosti, o svakodnevnoj praksi suprotstavljanja ne samo krizi, vec i svijetu kakav nam se potura.

I tako, ponukana jucerasnjim dogadjajima, a i tabirenjem sopstvenih finansija, praksi, troskova, vizija i stavova donesoh odluku da napravim mali, sustinski i nebitan, ali za mene znacajan eksperiment.
OVAJ MJESEC BOJKOTUJEM KUPOVINU!

Prije svega, bojkotujem fransize koje jucer svojim zaposlenim nisu omogucile pravo na strajk. U Corte Ingles i onako rijetko zalazim (samo ta "Sfera" ponekad pokvari koncepciju), ali bojkot Mercadone, jedinog lanca samoposluga u kojem se mogu naci dosta kvalitetni prehrambeni proizvodi za pristojnu cijenu ce mi tesko pasti.
McDonaldse, Stabuckse, KFCe… bojkotujem odavno. Doduse, jeste da sladoled (opet taj sladoled) iz McD ima posebnu car, ali ne moze covjek da se ne zapita… za sta sve oni ne koriste onu smjesu? Cini se da je pljesnu… i eto ti ga hamburger, razvuku je… eto ga, pomfrit, zamute je… aha, sladoled…
Ali, ovaj mjesec cemo da bojkotujemo i ishranu vanka sveukupno. Ne valja za dzep, ali sto je vaznije ne valja za stomak. Dzep nekako moze i istrpiti, ali neprospavanih noci i naslaganog kamenja ne merem vise.

Dalje, nema dzempercica, suknjica, cipelica… i ostalih "zenskih" mamipara. Ovo je grad u kojem covjek imun na soping obavezno lagano postaje sopingholicar, gdje je sve podredjeno kupovini, odjeci, markama… konzumerizmu. Vriste boje, reklame, popusti… sa svih strana i zaobici ih je.. tesko. Ali ne i nemoguce.
Inace, gdje je nestala lijepa praksa razmjene odjece? Dobro, u mom slucaju ta praksa je prestala nakon sto je sestra pokupila svu odjecu, pa se vise nije imalo sta mijenjati, ali… koliko suknji nam stoji u ormaru? Hlaca? Haljina? Udebljali se, stanjili se, ne svidja nam se, izgustirali… A zasto ne bi razmjenili?

Nema ni dzidza. Covjece, kad sabrah koliko novca ode na sokic, kaficu (ok, kafa ponekad moze… nismo asketi), sladoledcic (opet?!), vecericu (ne da nije dobra za novcanik, nego je nadasve losa za zeludac…), kremicu, itd, itd… zlo mi bi. Mislim, veliki troskovi, kao npr nabavka hrane i higijene ili pak nekih vecih stvari su duplo manji od ovih "sitnih" "troskica." Ne mere!

I na kraju, ne mere ni kupovina ele. stvarcica (veoma tesko pada… tu sam ko dijete u slasticarni), troskove za putovanja svodimo na ona vec predvidjena, knjiga (nu ti biblioteka)… nema posjeta Ikea-i (opet, ovdje postoji super praksa razmjene namjestaja… ne treba ti? pokloni. ostavi na ulici, daj oglas, donesi nekom kome treba… ili "prodaj" za sitne novce…), frizeru (to ionako po ovim cijenama moze jednom u tri mjeseca), izlozbama i koncertima (toliko toga je besplatno), itd, itd…

Nije da je cilj da se mjesec skrtari (pa da slijedeci potrosi sve sto se ustedilo). Nije cilj ni da se ustedi, tj."naucim stedjeti", buduci da to odavno prakticiramo. Nije ni cilj da se zatvori u kucu i ne radi nista. Da se ne zivi, upoznaje, uziva, hoda, vidi, proba…

Cilj je upravo suprotno. Cilj je vidjeti moze li se kvalitetno zivjeti… bez bespotrebnih troskova. Cilj je ne konzumirati masivno. Cilj je ispitati alternative. I propitati sebe.