Onaj osjecaj kada…

.. krenes u teretanu (zasto se kod nas za mjesto u kojem se vjezba koristi naziv "teretana"… koji odmah podrazumjeva da ti je teretli i sama pomisao na isto?!) nalozen na vjezbanje i znojenje, i zateknes prostor ispred iste ogradjen zutim trakama, uz policijska vozila i cika specijalce sa gas maskama kako oprezno ulaze okolo, dok masa polugolih ljudi (izbacenih iz istog prostora koji ukljucuje i bazen), pracenih pogledima turista i uvijek prisutnih reportera, drhtavo pogleda ka njima. I onda saznas da je cijela ta zbrka uzrokovana curenjem plina i da od danasnjeg vjezbanja nista…

… ti u samoposluzi ruka krene ka sladoledu, zgrabi ga i strpa u korpu dok oci se ne sjete da je ukore. Pa onda izvadis taj isti sladoled iz korpe, pogledom prekoravajuci tu desnu ruku (usput joj lagano opalivsi samar lijevom), i pogledavsi kolicinu kalorija koju to slatko cudo sadrzi, sjetis se 2h provedena u teretani (opet "teretana), kada si u znoju i muci potrosio haman pola od istog iznosa. Pa onda pomislis "E, neces, majcin sine, ne, ne, neces!". Pa lagano odpeljas ka frizideru i vratis sladoled, onom nevaljalom rukom natrag, u mislima joj ocitavsi bukvicu.

… si za "vecericu" podjes nasjeckati omiljenu salatu, pa kao poseban prilog dodas i dobar komad prsta (nije nigdje u receptu pisalo "prstohvat prsta") dok krv sica kao sirce. Znala sam da ce mi taj posebni set nozeva, na koji sam upozorena, kad – tad dohakati, ali nije moralo to da bude bas sad, kad je stomak gladan, a prstici nalakirani.

… moras hitno poslati pismo. Pa otrcis da kupis markicu, isceprkas papirnicu koja brat-bratu ima nekih 200 vrsta, boja, dimenzija… koverata (naravno, onda ko blecak stojis pred istim, jer tebi je trebala samo jedna "obicna" koverta, koje naravno nema… dok ove sarene mame za kakvo ljubavno pismo), te se poslije dugog buljenja i pisanja ljubavnih pisama u glavi (kome crvenkapice, kome? one tvoje budaletine ne znaju sastaviti ni pismen sms) odlucis za jednu u koju strpas to pismo – potvrdu i krenes ubaciti isto u sanducic.
Kojeg po obicaju… nema. Danima si udarala o njih, sudarala se s njima nasred ceste, sacekivali su te u mraku dok se vracas kuci, i sad su jednostavno… nestali?! Mora da ima neka tajna sluzba kojoj je zadatak skrivanje postanskih sanducica bas onda kada ti trebaju… pa ti moras obici pola grada dok iza coska, otkrijes jedan kako se onako hinjski skriva, uguras mu ono pismo u usta i produzis natrag kuci preko sedam ulica, sedam trgova i sedam parkova.

To je onaj osjecaj…

… kada si sretan jer si umjesto u "teretani" zavrsio na plazi slusajuci more kako saputa i razvijajuci guzove po pijesku umjesto po da ih mucis zlocastim spravama…

… kada si okrenuvsi se od zlocestog sladoleda ugledao predivne, crvene, njami jagodce-bobice, i onda rukom, onom desnom, "nevaljalom" uhvatio ih zajedno sa "grozdom" banana, manga, jabukama… i otrcao kuci da uzivas u tim bojama, okusima i mirisima koje tako cesto podcjenjujemo na ustrb tih kandiranih proizvoda…

… kada si sretan jer si otkinuo "samo komadic" prsta, a ne cijeli sto se tebi idiotu vrlo lako moglo desiti, i ne moras ljekaru (to mi je postalo prava ekspedicija… koju zaobilazim sve dok stanje nije kriticno). Pa nakon trcanja za flasterom, gazom, zavojem… sjednes i onako s merakom uzivas u salati znajuci da si je haman i krvlju zasladio….

… kada si na povratku kuci stao pored trafike, smekajuci razglednice i misleci na sve one koje si puno pozelio, koji ti nedostaju i koje puno volis. Sad kad znas gdje se taj hinjavi sanducic skriva nema razloga da ih ne zgrabis onako, sakom, i posaljes da lutaju po svijetu saljuci poljupce i osmjehe svim tvojim dragim ljudovima tamo, i vamo, i onamo….