Nekako s proljeca…
Napravim veliko spremanje u sebi. Dobro obrisem prasinu sa nekih puteva i prostora kojim odavno nisam krocila, pometem melankoliju i otvorim prozore uzdahu da je zamjeni.
Nekako s proljeca…
Uzdahnem, izdahnem i odlucim okrenuti korak od osoba koje me lome, iscrpljuju, zivot mi boje sivom i sepijom, koje mi cuclaju dusu dok su svoju vec ispile, od onih sto me uznemiravaju, nagone da se sjeckam i uporedjujem… okrecem se od rigoroznih, savrsenih, pateticnih, kmekavih, lijenih, ka jakim, pozitivnim, vrijednim, veselim, jos jacim, inspirativnim… prijateljima, da hodamo kroz, mijenjamo, farbamo, kuckamo, zavrcemo i odvrcemo zivot. U boji.
Nekako s proljeca…
Sjetim se sebe. Sjetim se kako izgledam, vani i unutra, pogledam se u ogledalo, pogledam se u dusu i odlucim da je vrijeme za nahraniti i jedno i drugo: i dusu i tjelo. I onda crtam, pisem, plesem, vjezbam, plivam… razmicem guzove (od svih misica nakon vjezbanja samo me guzni bole!?), mijesam svjetove i kulture kada se uhvatim kutljace, jedem zdravo raznorazne oblike koje u polusvjesnom stanju kupim na pijaci (bude tu i uspona i padova u korpu za smece), halalim grdne pare za normalno oblikovanu glavu (farbanje ipak nisam mogla halaliti, ali je rezultat principa "uradi sam" ispao mega dobro), halalim grdne pare za novog best frienda koji mi svira dan i noc, dok ga grlim u dlanu… I onda si priustim sve te sitnice koje mi dan cine ljepsim, koje me vesele, na koje sam zaboravila dok sam brinula o propasti svijeta, o sadasnjosti, buducnosti, o onom sto ce biti, nece biti, a moglo bi biti… dok sam brinula o tome kako brinem i u toj svoj brizi zaboravljala na… sebe.
I nekako s proljeca…
Zivot je lijep.
Zivot je lijep zato sto je ponekad toliko ruzan da te iznenadi koliko lijep moze biti. Zivot je lijep jer se desava samo nama, jednom, i nikad vise, i svaki korak koji pruzis je poseban, drugaciji, svaka misao koja te obasja je kao zvijezda sjevernjaca, svaki uzdah je… magičan. Život je lijep. Jer je i crn, i bijel, ali nadasve saren, crven, zut i plav, jer je i tezak i tako leprsav u isto vrijeme, jer je tako kratak, dok se minute cine kao sati, jer ga dijelis s drugima, a samo je tvoj i niciji vise, jer prezivio si zimu i sad je zivot proljece… i ljeto… i jesen… do nove zime. I novog proljeca.
Nekako s proljeca… zivot je lijep.
Jer… "sav sam ti od ludila… nekako, s proljeca…"
Nekako sa proljeĆa se pupa i svijet je cvijet.
fino nema šta
welcome back.. nisi trebala čekat proljeće :))
Odlican blog samo tako nastavi.
Posjeti i Zenski Portal http://www.ponosna.in
http://i42.tinypic.com/11rpxqr.jpg
svaka cast!
🙂
MDF: To “sve propupa” me tako podsjeti na Samokovlijinu “Rafinu avliju” 🙂
Gracija, tu sam ja… citam. I pisem, puno pisem. Toliko da nekad sa slovo vise nemam ni vremena, ni zelje 🙁
Shizika: Faja! 🙂
PS: Nije “Rafina avlija”. Druga pripovjetka. Aj, ne mogu da se sjetim naziva! :(((
Procitala sam ovaj post kad si ga objavila, pa ponovo sad.
Divno, bez imalo laskanja.
Toliko realne introspektive, lijepih sitnica, poucnih savjeta.
Kad smo kod savjeta…imas li recept za drugi pasus?:)
MSKS: Fajaaaa 🙂
Savjet? Nemam vremena. Ako bas moram da ga imam… ne uzimam srcu to sto mi stavljaju na ledja. I ne prihvacam na svojim ledjima. Samo vicem “yes, yes” i tjeram svojim putem…
Ili, makar pokusavam…