Mislila sam jutros pisati o svačemu, jednom koji se vratio sinoć, o soku i zaglavljivanju do pet ujutro, o drugom koji je počeo ćelaviti, biciklu ili rolama, lažima i klevetama… ali… jutro mi ubi riječ.
Jer, postoji jedno mjesto na koje sam posebno slaba. Jedno mjesto, koje nije od čokolade, a opet je jedina kuća i kućište "Ivici i Marici". Djeci koju roditelji zaboraviše. Izbrisaše. Ili kojima život, surovi crni život, izbrisa roditelje. Pa ostadoše sami. Onako nevini, nesigurni, mali, sretni i tužni, bez ikoga da se raduje njihovoj prvoj riječi, da pazi na njinov prvi korak, da ih tapše po ramenu dok ne usnu i onda čuva im lijepe snove, da ih čuva dok ne odrastu i voli i kad odrastu.
Postoji jedno mjesto… gdje idu zaboravljena djeca. Negdje, na obroncima Bjelava, nekoliko koraka od moje nane i buke studentskih domova, postoji to mjesto. Za koje sam, ne znam čim i ne znam kako, veoma vezana. Ne, nisam ja jedno od te djece. Ali možda zato što sam mogla biti, možda zato što ipak nisam, možda zato sam se vezala. Pa ponekad, onako usput, ili čak i s namjerom, skoknem do gore, kupim po neku čokoladu, avion jednom Mehi iz Gracije, dofuram biciklo koje je ovaj moj prošetao par puta, i spustim sve čiki na portirnici pred noge. Jer, nikad nemam snage da se "suočim" direktno s njima. Jer, u tim trenucima se prezirem što sa 25 "još uvijek" studiram, putujem i zajebavam se, umjesto da imam kuću, posao i platu od hiljadu i pol maraka. Pa da ih sve usvojim.
Pa da makar Mehu usvojim.
I onda dođe danas. Ja, "zajebani intelektualac" treba da idem na sajm knjige i tamo spiskam 150KM, zato što mi je ćejf, zato što mogu, da tek tako zaboravim na uprte oči koje me ne vide, ali ja njih vidim stalno, koje me ukazuju ko sam, zaista i šta sam, zaoprave, ja treba da treperim dok oni koje smo svi zaboravili umiru, zbog naše nebrige, zbog naših "krvnih veza", ambicija i mogućnosti, u kojima se svi trudimo da zaboravimo da, tamo negdje, gore, postoji jedna kuća u kojoj je bio jedan požar, u kojoj su poginule "jedne" bebe, a "jedna" djevojčica je ponovo u suzama, jer, nekada, oduzeti su joj mama, tata, dom, a sada i lice koje je jedino što je njeno, da, tamo negdje gore, ponovo plače, od straha, jedan Meho, a nas nema da ga onako jako zagrlimo i uvjerimo da će sve, ama baš sve, biti u redu.
Ja…
Možda bi trebalo da konačno odrastem.
Ako ništa, makar zbog, samo zbog jednog Mehe i ostale djece bez imena.
🙁 ne moze jedan insan ponijeti cijeli teret drustva
znam, grozna sam…….ali moram upitati! sta si kupila od knjiga?
Margaritha, da vaki insan ponese po djelić tereta društva… gdje bi nam bio kraj.
Zamisli… svi oni što su puni ko brod, nemaju djece i preseravaju se u 4h ujutro po sarajevskim kafićima, samo usvoje po jednu, jednu bebu…gdje bi nam bio kraj. I oni i one bi dobili osmjeh na lica.
PS: Kupila sam, od “nestručne” literature: Ko je zgazio gospođu mjesec, od Asima Kujovića, Šumski duh-Goran Samardžić, Elijahova stolica-Igor Štiks, Kandže- Marko Vidojković (ne nađoh Sve crvenkape su iste- rasprodato na sva tri štanda… mašala!), Čitati Lolitu u Teheranu-Azar Nafisi, Jump and other stories – Nadine Gordimer i Sjećanje na moje tužne kurve od Marqueza (iako sam je čitala, mislim da je vrijedi imati). Pa… bujrum, biblioteka će uskoro biti na raspolaganju- samo da ih načnem.
Vi si smrdite.