beats by dre cheap

Zen

Trebalo mi je mnogo. Vremena. Neke dvije godine i kusur. I lomljenja. U sebi i preko sebe. Da počnem živjeti u stvarnosti. Na mjestu na kojem jesam. A ne u glavi. I različitim merdijanima koje ona obitava.

Prvi put poslije te neke dvije, skoro tri godine kako sam preplivala Europu dosegla sam mir u sebi. Mir koji se više ne pita gdje će me odvesti slijedeći korak. Mir koji ne trza na riječ "kuća". Mir koji se ne gubi u nostalgiji za prijateljima, mjestima, vremenima, prošlim životima, budućim životima, mjestima, vremenima i ljudima.

I tačno znam koji trenutak je kumovao tome. Onaj 5 do 12. Kada sam se vratila nakon što sam, po ko zna koji put obišla krug gradom, pojela kolač, popila kafu, svratila do Šahimpašića, svratila do BBI, otišla na predstavu, otišla na predstavljanje knjige, u kino... sama.
Čekajući da zvono otkuca 00h koje ću ponovo dočekati... sama.
Nisam. Dočekala ih sama. Ali nisam ih dočekala ni sa svim tim ljudima sa kojima sam mislila da ću dočekati i neke druge minute, sate, lijepe i ružne trenutke, nove dane i godine.
Ne, ti svi ljudi koji su stvarali tu silnu čežnju su jednostavno u tih ne znam koliko krugova, šetnji, filmova, kafa... nestali. Isparili. Izašli iz kaleodoskopa. Šareni i divni kada ih promatraš kroz više stakala, kada ih pokrećeš i stojiš iza njih, ali onog trenutka kada pokret utihne, ili kada se sva ta ogledala se razbiju u paramparčad, ostaju ti samo kao sitna stakalca, da te žuljaju, kao u cipeli, kako zbog iluzije što je razbijena, tako i zbog sjećanja na sve te sretne stvarnosti koje si njom bojila.

Moj kaleodoskop je razbijen.
Ružičaste naočale više ne nosim.
Niti se krijem iza sunčanih.
Gledam svojim očima. Doduše sa dioprijskim cvikama (od kojih isto tako prvi put ne bježim, nego naprotiv, počinjem da ih prihvatam kao dio sebe, svog izgleda i identiteta), koje mi dozvoljavaju da gledam svijet od sebe bez žmirkanja i straha od vlastite mrene.

I onda ugledam tu malu sitnu istinu: Lijepo mi je. Volim ovaj grad čak i kad se ne nalazim u njemu. A obožavam ga kada se oslobodim sebe kroz njega.
Ali ne patim od toga da se vežem za mjesto. Iako smo već vezani, duboko i snažno. Znam da se osloboditi te veze mogu. I krenuti kamo god me novi put vodi.
Zato konačno živim stvarnost. Ovu ovdje u kojoj jesam. Trenutno.
I sve što mi ona nudi. Za naučiti, za osjetiti, za probati, za vidjeti, za zavoljeti, za zamrziti, za predeverati, za probati...
Ovdje i sada.
Zen.

Opet sve ispocetka...
http://dolutala.blogger.ba
16/03/2013 00:04