Opet sve ispocetka...

"Uvijek stizem prekasno tamo gdje trebam najprije..."



19.12.2012.

Ljudi oko mene...

Pitam se, šta rade ljudi ovog grada? Kada ne rade.

Razumijem ja da treba preživjeti. I toga se uopšte ne dotičem. Ali ima onih koji daleko od toga da "preživljavaju". Onih za koje bismo mogli reći da žive. Normalno. Pristojnim životom. Mislim, kako se to već kaže.
E oni, ti me zanimaju.
Njihovi životi. U četiri zida, između dvije ulice, ispred dva kafića...
Mimo pranja veša, spremanja ručka i spremanja dječijih igračaka.

Šta rade?
Šta ih inspiriše?
U čemu uživaju?
Šta ih ostavlja bez daha?
Gdje nalaze mir? Utočište?
Za čim žude? Uzdišu?
To... baš to... zanima me.

Jer, shvatila sam jedno. Da nikako ne mogu da shvatim. Da ljudi oko mene ne uživaju ni u čemu, nemaju inspiracije ni za što, ne gube dah ni pred čim, ne nalaze utočište nigdje, ni u čemu, ne žude, ne uzdišu... ne žive.
Preživljavaju. Dan za danom... Iako imaju sve pogodnosti za život.

Ne vjerujem u situacije. Društvene. Koje otimaju naše živote. Ne vjerujem, jer bila sam u više takvih. Onih koje nas formiraju i transformiraju. Sastavljali smo se i rastavljali desetinama puta. Od onog prvog puta. I prvog cijepanja na komade.
I taj prvi put, kao ni oni posljedni, nisu oteli moj život. Naše živote. Ubiti, da. Mogli su. Ali natjerati nas da živi prestanemo disati... da ne sanjamo, ne maštamo, uzdišemo... ne, to nisu mogli.
Zato ne mogu ne pitati kako to da sada ne dišemo? Ne živimo? Poslije svega? Kako to da smo se sveli na posao, auto, kuću, kafanu...? Kako to da ne želimo više? Sve? Pa makar to "sve" bio samo mali tren svakodnevne žudnje.

Po prvih puta... opažam te ljude koji guraju kolica po šoping centrima, guraju auta na parking mjestima, guraju nokte u beauty salonima, guraju listiće po kladionicama... guraju sebe okolo, i po prvi put vidim samo prazne krpene lutke, ispuhale marionete koje ne idu nigdje, ne tragaju ni za čim i ništa ne žele. Sem, of course, novog LCD-a, iPhonea i po mogućnosti Audija.
Znam, nije puno drugačije nego "vani".
Ili ipak jeste?
Moje iskustvo bliže je ovoj drugoj tvrdnji... mada, to je opet samo jedno iskustvo, više, manje.
Ali ono što mene "izjeda" jeste... zar ne bi trebalo biti? Posve drugačije. Nakon svega. Drugačije. Da ne bi bilo uzaludno. Sve.

Jer, svaki dan kada udahnem... živim 100 000 života. Tuđih. Svaki dan zamislim njihove oči uprte u mene. Kako mi govore o čemu su sanjale, za čim žudile, pri pomisli/pogledu na šta uzdisale, za čim disale...
I onda dišem, želim, sanjam, uzdišem... letim... 100 000 puta snažnije, 100 000 puta više.

I zato pokušavam i ne mogu... da razumijem ljude... oko sebe... Koji ne uživaju ni u čemu, nemaju inspiracije ni za što, ne gube dah ni pred čim, ne nalaze utočište nigdje, ni u čemu, ne žude, ne uzdišu... Mrtvace... žive.


Noviji postovi | Stariji postovi



KALENDAR
<< 03/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI PRIJATELJI
Princ of Perversia
dnevnik jedne kurtizane
u Haosu je Red..
Djevojka u mojim ustima
Samo računi redovno stižu...
Priče o umoru
U urbanoj sahari života
Aime Sati
Moja sestra Ceca
...titles are overrated...
AUTOPORTRET
subota četrn'esti
shizika
Dnevnik posebnih
Čekajući...
Svedska Hanuma
naposletku
Pisma
WhoKilledBambi
Good morning Vietnam
Zijan-ćerka
This is not a love blog.
Pisma mome djetetu
Bosanski život
Moj centar svijeta
zoka
babazabino novo ruho
Magnolija
Simplington post
Zen Garden
Organic Life
Joie de Vivre
Story of Strippy and the Soapbox
Babba
Vegetarijanski recepti
zdravi i lijepi
labirint
Corto Maltese
Ni tamo, ni 'vamo
Backpacker
Sjeverna
LIPO LI JE LIPO LI JE
nova Ja
Da vidimo šta danas ima u cekeru
Teta Elina kuhinja
Čiste namjere / Pure Intent
nesvjesna's
Samac u Ankari
Falkuša. Blog koji često mijenja ime.
NAPRĐIVANJE
više...


MOJI LINKOVI



Svome sinu kao testament
Ako možeš da vidiš uništeno djelo svoga života
i bez riječi ponovo da ga gradiš.
Ako bez uzdaha i rotesta podneseš gubitak
onoga što si tako dugo tekao.
Ako možeš da budeš od ljubavi lud
ali ne i lud od ljubavi.
Ako možeš da budeš jak
aipak ostaneš nježan.
Da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak braniš i da se boriš.
Ako možeš da slušaš kako tvoje riječi
izvrću nevaljalci da razdraže glupake
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš ni jedne laži.
Ako možeš da budeš jednostavan
iako si savjetodavac kraljeva.
Ako možeš da voliš svoje prijatelje kao braću
a da ti ni jedan ne bude sve i sva.
Ako znaš da razmišljaš, promatraš i razumiješ
a da nikada ne postaneš skeptik ili mislilac.
Ako znaš da sanjariš
a da ti san ne bude gospodar.
Da misliš
a da ne budeš samo maštalo.
Ako možeš da budeš čvrst,
ali nikad divlji.
Ako možeš da si hrabar,
a nikad neobazriv.
Ako možeš da budeš dobar.
Ako možeš da budeš pametan,
a da nisi ni čistunac ni sitničar.
Ako možeš da zadobiješ pobjedu poslije poraza
i te dvije varke podjednako prihvataš i primaš.
Ako možeš da sačuvaš hrabrost i glavu
onda kada se svi ostali gube.
Tada će ovi kraljevi-sreća i pobjeda
biti zauvijek tvoji poslušni robovi,
a ono što vrijedi više nego svi kraljevi i sve slave:
BIĆEŠ ČOVJEK, Sine moj!









BROJAČ POSJETA
51816


Copyright © 2004
- Blogger.ba. Sva prava pridržana.
- html tutor za blog. Link ostaviti!